Oni koji su barem jednom vidjeli drveće mamuta, ti divovi ostavljaju svoj trag i sjećanje na njih ne briše se cijeli život. Još nitko nije uspio dati dobru skicu ili fotografiju sekvoje. Osjećaj koji oni generiraju u vama teško je prenijeti na drugog. Tišina koja izaziva strahopoštovanje njihov je oreol. Oni teturaju ne samo nevjerojatnom visinom i ne samo bojom kore, kao da plutaju i mijenjaju se pred vašim očima. Ne, sekveje jednostavno nisu poput svih stabala koja poznajemo, oni su glasnici drugih vremena. Oni znaju tajnu paprati koja je postala ugljen prije milijun godina, u razdoblju karbona. Oni imaju svoje svjetlo, svoju sjenu. Ljudi najisprazniji, najlakši i najsramniji vide čudo na mamutskim stablima i prožeti su pijetetom prema njima. Štovan nije bolja riječ. Samo želim pognuti glavu pred vladarima, čija je snaga neosporna.Te divove poznajem iz ranog djetinjstva, živio sam među njima, razapeo šatore, spavao u blizini njihovih toplih moćnih kovčega, ali ni najbliži poznanik ne izaziva prezir prema njima. U tome jamčim ne samo za sebe, već i za druge.
...
Provezli smo se kroz nekoliko reliktnih gajeva bez zaustavljanja, jer nisu bili baš ono što smo trebali, i odjednom, na ravnom travnjaku preda mnom, pojavio se djed koji je stajao sam, visok tristo metara i u obodu s malom stambenom zgradom. Njegove ravne šape sa svijetlozelenim iglicama počinjale su stotinjak i pedeset metara od tla. A ispod ovog zelenila dizao se ravni, blago stožasti stupac, svjetlucav od crvene do ljubičaste, od ljubičaste do plave. Njegov plemeniti vrh rasjekao je grom u grmljavinskoj oluji koja je ovdje bjesnila u davna vremena. Kad sam skrenuo s ceste, zaustavio sam se pedesetak metara od ovog bogolikog stvorenja i morao sam podići glavu i pogledati okomito kako bih vidio njegove grane.
...
Okružila nas je katedralna tišina - možda zato što gusta meka kora sekvoja upija zvukove i stvara tišinu. Debla ovih divova uzdižu se ravno u zenit; ovdje se ne vidi horizont. Zora dolazi rano i ostaje zora sve dok se sunce ne digne vrlo visoko. Zatim zelene šape poput paprati - tamo gore - filtriraju svoje zrake kroz igle i raspršuju ih zlatnozelenim snopovima strelica, ili točnije, prugama svjetlosti i sjene. Kad sunce prođe zenit, dan je već na padini, a uskoro dolazi i večer sa šuštanjem sutona, ne manje dugog od jutra.
Dakle, vrijeme i podjela dana na koje smo navikli u reliktnom gaju potpuno su različiti. Za mene su zora i večernji suton vrijeme mira, ali ovdje, među mamutovim drvećem, mir je nepovrediv i danju. Ptice skaču s mjesta na mjesto u sumraku ili se svjetlucaju, padajući u sunčeve pruge, ali sve to gotovo nijemo. Pod nogama je leglo igala koje pokriva tlo dvije tisuće godina. Na tako debelom tepihu ne čuju se koraci. Samoća i sve je daleko, daleko od vas - ali što točno? Od ranog djetinjstva znam osjećaj da se tamo gdje su sekvoje događa nešto što sam potpuno izvan. I ako se ni u prvim minutama taj osjećaj nije sjećao, nije bilo dugo da se vrati.
Noću se mrak ovdje zgušnjava do crnila, samo u visinama, iznad same glave, nešto posivi i povremeno zabljesne zvijezda. Ali crnina noći diše, jer su ti divovi, koji dominiraju danom i žive u noći, živa bića, svaku minutu osjećate njihovo prisustvo; možda negdje u dubini svoje svijesti, a možda su u stanju osjetiti, pa čak i prenijeti svoje osjećaje vani. Cijeli sam život u kontaktu s tim stvorenjima. (Čudno, riječ "drveće" uopće se na njih ne odnosi.) Sekveje, njihovu moć i antiku uzimam zdravo za gotovo, jer me život odavno doveo do njih. Ali ljudi, lišeni mog životnog iskustva, osjećaju se nelagodno u šumarcima crvenokose, čini im se da su ovdje okruženi, zatvoreni, potlačeni osjećajem nekakve opasnosti. Ne zastrašuje samo veličina, već i otuđenost ovih divova.Što je tu iznenađujuće? Napokon, sekveje su posljednji preživjeli predstavnici plemena koji su procvjetali na četiri kontinenta u gornjoj juri prema geološkoj kronologiji. Fosilizirano drvo ovih patrijarha datira iz razdoblja Krede, a tijekom eocena i miocena rasli su u Engleskoj, na europskom kontinentu i u Americi. A onda su se ledenjaci pomaknuli sa svojih mjesta i nepovratno izbrisali titane s lica planeta. Ovdje su ostali, samo se računali, kao neodoljiv dokaz onoga što je svijet bio u davnim vremenima. Može biti da smo nezadovoljni podsjetnicima da smo još uvijek prilično mladi i nezreli te da živimo u svijetu koji je bio star kad smo se u njemu prvi put pojavili. Ili se možda ljudski um buni protiv nesporne istine da će svijet živjeti i koračati svojim putem istim veličanstvenim korakom,kad ovdje neće ostati ni traga od nas?
...
Ti su starosjedioci već bili prilično zrelo drveće u vrijeme kada je na Kalvariji počinjeno političko atentat. A kad je Cezar, spasivši Rimsku republiku, doveo do propadanja, još uvijek su bili samo srednji vijek. Za sekvoje smo svi stranci, svi smo barbari.
